Vrijeskov med nastaje kad pčele krajem ljeta i u ranu jesen skupljaju nektar s cvjetova vrijeska na velebitskom kršu. To je jedna od posljednjih paša u godini, u vrijeme kad na kontinentu već gotovo ništa ne cvate.

Okus mu je aromatičan i začinski, vrlo specifičan, a boja crvenkastosmeđa. Mnogi ga opisuju kao najmirisniji med u našoj ponudi.

Vrijeskov med dolazi s obronaka južnog Velebita. Pčele smo na ovu pašu prvi put selili 2019. godine, iste one u kojoj nam prva selidba, na suncokret, nije uspjela jer table uopće nisu medile. Druga selidba, na vrijesak, uspjela je potpuno — i tako smo dobili prvi vrijeskov med.

Zadnjih godina ljeta su bila toliko vruća da je vrijesak izgorio prije cvatnje, pa pčele nismo selili. Zato vrijeskovog meda nema svake godine, a kad ga ima, količina je ograničena.

Biljka koju pčelari na Velebitu i u Dalmaciji zovu vrijesak zapravo su dvije srodne vrste vriska iz porodice usnača (Lamiaceae), srodnici majčine dušice i kadulje: primorski vrisak (Satureja montana) i Satureja subspicata, koju zbog boje cvijeta zovu i ljubičasti vrisak. Na velebitskom kršu rastu jedna uz drugu i cvatu u isto vrijeme, pa pčele med skupljaju s obje.

Primorski vrisak naraste 20 do 50 centimetara, s drvenastom osnovom, uskim, kožastim i vrlo mirisnim listovima te sitnim bijelim do blijedoljubičastim cvjetovima. Satureja subspicata niža je i zbijenija, raste u niskim busenima po kamenjaru, a cvjetovi su joj izrazito ljubičasti. Na Velebitu raste njezina podvrsta liburnica.

Obje su autohtone vrste krša istočnog Jadrana i među najčešćim biljkama kamenjarskih pašnjaka — primorski vrisak raste od same obale do oko 1400 metara nadmorske visine. Cvatu od kasnog ljeta do jeseni, kad je većina drugog bilja već precvala, pa su pčelama posljednja velika paša prije zime.

Vrisak ne treba miješati s običnim vrijesom (Calluna vulgaris), biljkom iz sasvim druge porodice koja raste na kiselim tlima sjeverne i zapadne Europe. Od običnog vrijesa nastaje npr. škotski "heather honey", želatinast med posve drugačijeg okusa. Sličan naziv, različite biljke — i različiti medovi.

Listovi primorskog vriska stoljećima se koriste kao začin za mahunarke, meso i kobasice, a biljka se bere i suši za čaj. U vrućim i sušnim ljetima, kakvih je zadnjih godina sve više, vrisak se prije cvatnje osuši — i tada paše jednostavno nema.

Hoćemo li seliti na vrijesak, odlučujemo krajem ljeta, kad vidimo je li biljka preživjela vrućine. Tu odluku i stanje na terenu bilježimo iz sezone u sezonu u Iz pčelinjaka, gdje objavljujemo stvarne, datirane zapise.