Kestenov med nastaje kada pčele sakupljaju nektar s cvjetova pitomog kestena, obično tijekom lipnja — odmah nakon što kesten izlista i nakon što se izvrca bagremov med. Za razliku od većine medova, ne kristalizira brzo: u tekućem stanju zna ostati i po godinu dana.

Boja mu je tamnija, smeđa s crvenkastim preljevom, a okus izrazito karakterističan — slatko-gorkast, s dužim, suhljim završetkom. Ta gorčina dolazi od velike količine cvjetnog praha u nektaru.

Kesten je biljka koja pčelama daje najviše cvjetnog praha od svih naših medonosnih vrsta — dnevni unos u košnicu zna doseći i do 5 kg, od čega je gotovo polovica čisti pelud. S jednog hektara kestenove šume moguće je dobiti i do 150 kg meda.

Najveće kestenove šume u Europi nalaze se u Hrvatskoj, a unutar Hrvatske su posebno raširene na Banovini — kraju u kojem Castania ima svoje pčelinjake. To je rijetko naseljeno i industrijski nezagađeno područje, bez velikih monokultura poput uljane repice ili suncokreta.

Naš kestenov med dolazi upravo odatle. Iste pčele prije kestena prođu i bogatu proljetnu pašu te bagremovu pašu — sve na istoj lokaciji, bez potrebe za selidbom košnica.

Kestenov med dolazi od pitomog kestena, čije je latinsko ime Castanea sativa (por. Fagaceae) — i upravo od tog imena je Castania dobila svoje ime. Riječ je o listopadnom stablu koje naraste i do 40 metara visine, s gustom krošnjom, sjajnim, kožastim, izduženo-eliptičnim listovima nazubljenog ruba. Cvate u lipnju, nakon što potjera list — muški cvjetovi skupljeni su u uspravne, bljedožućkaste klasove duge 10 do 30 cm, a pri njihovu dnu razvijaju se i ženski cvjetovi iz kojih kasnije nastaje plod.

Za uspješan rast kestenu treba topla, blaga klima s dosta vlage u zraku i oborina, dug vegetacijski period od 6 do 7 mjeseci te odsutnost kasnih proljetnih i ranih jesenskih mrazova — uspijeva do 900 m nadmorske visine. Razmnožava se sjemenom, a plemenite sorte i cijepljenjem. Plod je jestiv i vrlo hranjiv, tradicionalno se jede pečen ili kuhan.

Kesten nije autohtona vrsta na Banovini. Prema lokalnoj predaji, stablo je ovdje zašta đeno u doba Vojne krajine — u vrijeme Marije Terezije — kako bi plod poslužio kao dodatni izvor hrane za vojnike stacionirane na ovom području. Bez obzira na to otkad točno raste ovdje, kesten je s vremenom postao prepoznatljiv, zaštitni proizvod Banovine — i upravo po njemu je Castania dobila ime.

Iako je danas toliko cijenjen, pitomi kesten je ugrožena vrsta. Napada ga azijska osa šiškarica (Dryocosmus kuriphilus), koja stvara kvržice na listovima i grančicama i slabi stablo, a rak kestenove kore — gljivična bolest Cryphonectria parasitica — uzrokuje sušenje cijelih stabala. Uz to, prekomjerna sječa kestenovih šuma svake godine dodatno smanjuje njihovu površinu.

Unatoč tome, malo je stabala toliko korisnih. Drvo kestena bogato je taninima i tradicionalno se koristi za njihovu ekstrakciju, a zbog prirodne otpornosti na vlagu spada među najbolje građevinske materijale — od njega se rade mostovi, stupovi i konstrukcije koje dolaze u kontakt s vodom, gdje druge vrste drva puno brže trunu. Plod je, uz sve to, prava delicija i cijenjen izvor hranjivih tvari.

Kestenova paša traje kratko — obično svega dva do tri tjedna sredinom ljeta. Stanje na pčelinjaku, tijek cvatnje i vrcanje bilježimo iz sezone u sezonu u Iz pčelinjaka, gdje objavljujemo stvarne, datirane zapise s terena.