Bagremov med nastaje kada pčele sakupljaju nektar s cvjetova bijelog bagrema, obično tijekom svibnja — odmah nakon prve, proljetne (cvjetne) paše, a prije nego što krene kestenova. Cvatnja bagrema traje svega sedam do deset dana, što je najkraći prozor od svih većih paša u godini.

Boja mu je gotovo bezbojna, kristalno prozirna s blagom zelenkastom nijansom, a okus blag i cvjetni, bez izraženih tonova ili gorčine — često se opisuje kao najneutralniji od svih Castania medova. Zahvaljujući sastavu šećera dugo se ne kristalizira — u tekućem stanju zna ostati i nekoliko godina, duže nego bilo koji drugi Castania med.

Bagrem je jedan od najizdašnijih medonosnih stabala u Europi kad vrijeme tijekom cvatnje odgovara: prinos po košnici može doseći i do 70 kg meda u sezoni, a s jednog hektara bagremove šume moguće je dobiti i do 1000 kg meda. No taj potencijal ostvari se samo uz povoljne uvjete — bagrem najviše nektara luči pri temperaturi između 16 i 25°C, a lučenje je često najjače na brežuljkastim i planinskim terenima do 700 m nadmorske visine. Cvjetni pupoljci vrlo su osjetljivi na kasne proljetne mrazove: dovoljan je jedan hladan val da potpuno promrznu, pa cvatnja na pojedinoj lokaciji te godine jednostavno izostane.

Naš bagremov med dolazi s istih pčelinjaka na Banovini, u okolici Strašnika, gdje Castania ima svoje košnice — isto područje odakle dolazi i naš kestenov i cvjetni med.

Iste pčele koje u svibnju prolaze bagremovu pašu, tjedan-dva ranije prošle su proljetnu (cvjetnu) pašu, a tjedan-dva kasnije nastavljaju na kestenovu — sve na istoj lokaciji, bez potrebe za selidbom košnica.

Bagremov med dolazi od bijelog bagrema, čije je latinsko ime Robinia pseudoacacia (por. Fabaceae) — rod je dobio ime po Jeanu Robinu, francuskom botaničaru koji je 1601. godine u Parizu zasadio prvi primjerak u Europi. Riječ je o listopadnom stablu koje naraste i do 25 metara visine, prepoznatljivom po perastim listovima i gustim, mirisnim grozdovima bijelog cvijeta koji se pojavljuju u svibnju.

Bagrem nije autohtona europska vrsta — potječe iz Sjeverne Amerike, a u Hrvatsku je stigao u 19. stoljeću. Skromnih je zahtjeva prema kvaliteti tla i razmnožava se i sjemenom i korijenovim izdancima, zbog čega se lako i brzo širi te je toliko dobro udomaćio da danas raste gotovo posvuda, s najvećim, zbijenim šumarcima uz rijeke i nasipe u Slavoniji, Posavini i na Banovini.

Upravo ta prilagodljivost čini bagrem dvoznačnim: u Hrvatskoj je službeno vođen kao invazivna strana vrsta jer lako istiskuje autohtono bilje, no istovremeno je gospodarski i pčelarski iznimno vrijedan — jedna je od rijetkih vrsta koja u kratkom razdoblju cvatnje daje toliko nektara. U Mađarskoj su zato uzgojene i posebne sorte bagrema koje cvatu 7–8 dana kasnije od običnog, čime se na područjima gdje rastu zajedno bagremova paša produžuje.

Drvo bagrema jedno je od najotpornijih na trulež u Europi, usporedivo s tropskim tvrdim drvima — tradicionalno se koristi za kolce, ograde i konstrukcije koje dolaze u kontakt s vlagom i tlom, bez potrebe za kemijskom zaštitom.

Bagremova paša traje kratko — svega sedam do deset dana sredinom svibnja — i potpuno ovisi o vremenu tijekom cvatnje. Stanje na pčelinjaku, tijek cvatnje i hoće li paša uspjeti bilježimo iz sezone u sezonu u Iz pčelinjaka, gdje objavljujemo stvarne, datirane zapise s terena.